Umijeće poetskog disanja

Knjigu simboličkog naslova Zalog sidrenja mogli bismo zbog njezine čudesne nepopustljivosti krstarenja poezijom osmisliti sintagmom lekcija o samoći, jer samo autonomna samoća može iznjedriti imaginativnu zrelost, obnoviti smisao bivstvovanja. U trenucima poetske samoće spajaju se prostori unutarnje koncentrirane intimnosti s prostorima svijeta koji neumoljivo širi obzore svoje prolaznosti. U širokoj paleti stihova pjesnik svoje „strahove i tlapnje“ povjerava moru: „Kad me šibaju valovi i vjetar, sazrijevam.“

Izd. DHK u Rijeci, 2016.

More kao metafora supostoji s pjesnikom, koji ne želi plutati. On diše morem ne očekujući smiraj. Čak ni očekivani predah nije odustajanje. Dinamika borbe teži „novom pokušaju“: „Borba. Razrađen nemir i prkosan napredak. U svemu izazov.“ (Čudo nenatjecanja). Prema nadahnutim naslovima pjesama mogli bismo pratiti pjesnikov životni put: rast njegovih snova i uzaludnost nadanja: Idemo ispočetka, Slijepi putnik, Nemoćnik, Dozrijevanje, Zalog sidrenja, Uvjet opstanka, Podvodni dušobrižnici, Morska pravda, More online, Naputak mladiću: „Trudiš se da ne moraš sanjati snagu vjetra. / U tebe je odlučnost mlada, kozoroški jaka / I njome prenosiš zavjet sunca preko planine“ (Naputak mladiću). Pjesnikova plovidba morem provocira, odnosi snove i vraća ih. U metaforičkim uzletima stihova trpkost i strpljivost jesu vrline. Ironijski odmak promiče tjeskobu bivstvovanja, nemoć razočaranja i rasap globalnog svijeta: „Čovječanstvo je mnogo izvuklo, i izgubilo u moru. / (More tusto, prezrelo.) / I tako već vjekovima biva: Mrijeste se promjene. Izranja pouka o nadi.“/ (Uzmorništvo).

Čitajući ovu „razvedenu“ liriku, ove razgranate pjesmotvore, prisjećam se slavonskog barda, Miroslava Slavka Mađera, koji je osmislio znakovitu zbirku Stihovi dugih naslova (2007). Poemične rečenice Mađerove, njegovi poetski recitativi kojima promiče svoju pjesničku biografiju, doživljavam u obilju stihova pjesnika Davora Grgurića. Njegove pjesničke plovidbe razmiču doba vremena i doba nevremena. Jer uvijek postoji oduhovljeno i obnovljeno Vrijeme kao i nespokoj Nevremena. Iz naleta uznemirenoga mora pjesnik crpe snagu za svoju pjesničku plovidbu, usprkos hrapavim, oštrim, nesmiljenim hridima. Polemičan ton Grgurićevih pjesmotvora sugerira neobuzdanu mladu snagu koja se opire gorčinama zlovremena: „I što, ako mi se ne sidri? / Niti sam za umirovljen vez, niti za kliženje kroz zov novih vjetrova“ (Zalog sidrenja).

Čini se da se pjesnik hotimice prepustio naletima nesputanoga mora, koje dopušta da se sve kaže usprkos prolaznosti svih i svega: „Nemam namjeru vjerovati da nekome može biti bolje. / Ugodnije i unosnije pri ferijama. / Vama, primjerice?“ (Cijena odmora).

Ovu osebujnu zbirku poemičnih stihova duga daha pogovorima su popratili Božica Jelušić (Ploviti ili usidriti se, pisati ili šutjeti) i Miroslav Mićanović (O zalogu sidrenja).